Priča o Šlarafiji

Priča o Šlarafiji je…priča o ljubavi

Mali Đorđe iz radničke porodice, se zaljubio u devojčicu Milevu, kći sreskog načelnika.
Uvek će pamtiti nju, svoju prvu ljubav i njenu dobrostojeću, građansku kuću kao simbol svega što ih je razdvajalo.

Prepoznat po svojim veštim rukama i ljubavi prema rukotvorinama, Đorđe 1931. godine postaje pitomac srpskog društva “Privrednik”, sa sedištem u Krunskoj ulici broj 5 u Beogradu.

A onda, 1934. trinaestogodišnjeg šegrta Đorđa šalju sa beogradske Čubure na sajam novih tehnologija u Lajpcig.

Tamo je video najbolju tehniku za pravljenje opružnih jezgara za dušeke i nameštaj.
Odmah je počeo da pravi skice i kuje velike planove za budućnost.
Čim se vratio u Kraljevinu Jugoslaviju, počeo je da pravi radionicu u kojoj je jednoga dana osvanulo prvo ručno rađeno jezgro.
Snažnije, izdržljivije nego ijedno do ta, gde je svaka opruga povezana sa četiri strane…

Bilo je to nešto od čega je mladiću zaigralo srce…
Nešto sjajno i veliko, za ceo život.

U najmodernijem, tada tek otvorenom bioskopu “Beograd”, 1940. godine, Đorđe gleda božanstvenu GRETU GARBO U FILMU “GRAND HOTEL”.
Bio je to prvi film u kom se videlo 360 (stepeni) enterijera kao u stvarnom životu, i više od toga.
Šetajući čuburskom kaldrmom zamišljen posle filma, Đorđe je doneo odluku: “Praviću samo ono što volim. Prave stvari. To ljudi prepoznaju.”

Međutim, planove mu je odložio Drugi svetski rat.
Nemci su ga odmah, 1940. pokupili u jednoj od racija i odveli u rudnik.

Posle dve godine preživljavanja Đorđe uspeva da pobegne tamo gde se najbolje osećao – nazad u Beograd.

Sad već stručnjak za opstanak, Đorđe po povratku u okupiranu prestonicu uspeva da se zaposli, i to kod Nemaca.
Sedeći aždaji na ramenu, bio je bezbedan, sve dok nije sipao šalitru u motor nemačkog aviona.
Ne čekajući da se avion pri prvom uzletu sruši, Đorđe beži u šumu.
Tako se 1944. obreo na Sremskom frontu gde je teško ranjen i do kraja rata lečen i skrivan po vojvođanskim selima.
Tu je upoznao i zavoleo ljude sa urođenim poštovanjem za svakodnevnu lepotu normalnog života, za obične stvari “koje život znače”…

Povratak na Čuburu

Ništa više nije išlo!
Radost oslobođenja je kratko trajala.

Na scenu stupaju UDBA i opšte podozrenje prema zanatlijama.
Rastrzan između statusa “sumljivog lica” i svojih snova Đorđe jednog dana, na uglu ulica Tolbuhinove i Nevesinjske čuje kako neki momci pričaju o “čuburskoj Greti Garbo”.
Tako se zaljubio u svoju buduću ženu Vericu i pre nego što ju je video.

Dolazi novo, stabilnije doba, na sceni je komfor.
Šlarafija počinje da radi kao zvanična zanatska radnja, posao se polako razvija, a majstor Đorđe i njegove ruke pune ljubavi postaju institucija za sebe.
Ulica koja se jedno vreme zvala Ratnih vojnih invalida sada je ponovo Tolbuhinova, dok Đorđe pomno prati dešavanja na zapadu.

Majstor Đorđe daje da mu se uradi oglas po uzoru na američku Sertu.
Ljubav prema porodici, mušterijala, komšijama i saradnicima, čine da se senovito dvorište porodične kuće Đorđe i Verice uvek iznova ispunjavaju osmesima.

Tu odrastaju unučići i celo društvo iz kraja, i svi pomažu jedni drugima. Vračarci se, u većem broju, bude zadovoljni.
Osamdesetih deda Đorđe sadi drvo magnoliju u dvorištu. Ponosan, govorio je: “Cveta dvaput godišnje”.
Uz staru trešnju, magnolija postaje zaštitni znak čuburskog dvorišta. A Šlarafija se spremala da procveta po drugi put, takođe.

1999, Tolbuhinova ponovo postaje Makenzijeva, kao pre rata, a deda Đorđe predaje posao i svoje snove svom unuku, Dejanu Kapetanoviću.
Posao je prevazišao radnju, valja je pretvoriti u porodičnu, a savremenu firmu.
Jer, Šlarafija je bila i ostala nešto posebno.
Ona se prepoznaje po svom poreklu, svojim jezgrima, svom srcu, po ljubavi.

Pitajte one koji spavaju na Šlarafiji.
Oni znaju.